Da izdanja Odličnog hrčka nadaleko odjekuju, pokazuje i recenzija debi albuma grupe Kriške ,,Kriške” (Odličan hrčak/Exit Label, 2012) koju je Vinko Kubica objavio na sajtu kultivator.hr.
Recenziju prenosimo u celosti:
,,Nova srpska scena znakovit je naziv koji se javlja svako malo kada se govori o nekom bendu iz susjedne nam Srbije koji se pojavio unutar zadnjih nekoliko godina. Kritična masa friških nezavisnih izvođača i onih koji će to podržati i izdati hvale je vrijedna stvar (poželjna i ovdje), a zamah i entuzijazam kojim je to krenulo prije nekoliko godina kada su izašli debi albumi Repetitora, Petrola, Nežnog Dalibora,Stuttgart Online i ostale ekipe bio je pravo osvježenje koje je uz kvalitetu samih bendova davalo pokriće da ta „nova srpska scena“ ne bude samo isprazna sintagma. Dovoljno je reći da su izvođači koji u nju spadaju od tada i na ovim prostorima rado viđeni gosti klubova, raznih festivala i štajaznam… vatrogasnih domova, možda?
Kao u svakoj lokalnoj i regionalnoj sceni, zečja rupa ide dublje od imena koja bi pala na pamet kao prve asocijacije na tu famoznu novu srpsku scenu kao ova koja sam maloprije naveo. Dosta dublje. Tu uvijek naravno ima i hermetičnijih i široj publici manje pristupačnih izvođača. Jedan od njih bio je ujedno i jedan od mojih favorita iz našeg istočnog susjedstva, Zemlja Broj 9, čijim raspadom i malom promjenom postave je stvoren temelj za Kriške. Počevši kao bend koji se godinama tražio kroz rukavce post rocka, krautrocka, psihodelije i svakog malo smjelijeg i eksperimentalnijeg pravca koji se javio kroz zadnjih par desetljeća, na svom fenomenalnom debiju (i labuđem pjevu, pokazalo se kasnije) „Polja Oscilatora“ iz 2007. kojeg je izdala legenda našeg nezavisnog izdavaštva Zdenko Franjić za svoj label Slušaj najglasnije pokazali su potencijal za stvarno velike stvari. Fluidne, hipnotičke, tripoidne, ponekad plesne, većinom instrumentalne skladbe u kojima se s dužnim poštovanjem i brigom demontirani postulati navedenih pravaca montiraju u bujicu zvukova koja možda na momente zazvuči poznato, no uvijek dovoljno smjelo da si sama probija svoj put. U vrijeme kada su mnogi stilski slični bendovi kojima je dovoljno fino prebirati po Telecasteru s odvrnutim delayem da to uladiče pod nekoć smjelu etiketu kao post-rock takve stvari odavno smetnuli s uma, lijepo je vidjeti da netko kuži što je bitno. Nije teško za zaključiti kako mi je to drag album, jelda? Bilo kako bilo, Zemlje Broj 9 više nema, no eto, Kriške su tu da taj put nastave.
Novi klavijaturist/pjevač Oliver je prva stvar po kojem će se prepoznati razlika između Zemlje i Kriški. Njegov upečatljiv glas ima veći udio volumena i vremena u nego njegov prethodnik Srđan u Zemlji Broj 9. Možda neće biti svačija šolja čaja, pogotovo onima baždarenima na milozvučno pjevanje, no za orijentaciju glazbe kakvu rade sasvim je OK i uspijeva prenijeti željeni efekt, ne libeći se ni povremenog afektiranja svojstvenog mnogim beogradskim bendovima. Veći udio vokala u igri sugerira i promjene na temelju strukture samih pjesama, i tu su Kriške pribjegle metodi komprimiranja svih onih psihodeličnih, nojzerskih i kraut elemenata svog zvuka koji po svojoj prirodi izazivaju razvlačenje, repeticiju i okolišanje u kompaktniji i ekonomičniji format koji će duže zadržati intrigu svega što im simbioza instrumenata ima za reći. Takav pristup izbacivanja balasta iz eksperimenalnih elemenata da budu kompatibilniji s pop-formom je poprilično uspješno na svom privijencu „Nezgodno vreme opasni dani“ primjenio i Petrol, s kojim Kriške dijele i bubnjara Milana i producentske usluge Hrvoja Nikšića iz studija Kramasonik, te je utjecaj s te strane očit. Pjesme su izravnije i sažetije, neupućenom slušatelju možda čak i pristupačnije. Prvi singl „Penicilin“ najbolje to dočarava. Na ritam sekciju koja ponavlja izlomljeni ritam nižu se nervozni isprekidani udarci u gitaru koji eskaliraju na samom kraju i neobuzdano pijukanje analognog syntha dok Oliver pjeva kako vidi boje i čuje glasove, ali u refrenu ipak prizna kako mu je dobro. I dobro je, bogami. Ne mogu da se ovdje ne sjetim Akija Rahimovskog kako na skoro svakoj od pjesama Parnog Valjka u zadnjih 15-ak godina u strofi nabraja kako stari, ćelavi, negoduje jer mu žena ne stane u stare traperice pa mu se više ne diže na nju i ostale radosti krize srednjih godina, pa onda u refrenu kaže kako pjeva, smije se ili demonstrira neki drugi oblik kurcobolje za navedene probleme s kojima se suočava. No, sumnjam da ovi dečki slušaju Parni Valjak. „Ne igra mi se“ je još jedan plesni izljev nervoze sa post-punk šusom kakav su svojevremeno imali inaši Death Disco. Na odličnoj „Boje“ i „Hajde!“ same po sebi bogate zvučne teksture postignute dobro odmjerenim korištenjem gitarskih efekata i syntha obogaćene su i s pljeskanjem, usnom harmonikom i melodikom (ili je to ipak samo melodika na obje, tko će ga znat), koja nervoznoj surf vožnji s kontantnom prijetnjom gitarskog feedbacka na „Hajde!“ daje izvjestan Gang of Four štih, dok „Boje“ počiva na nešto mirnijem plesnom srednjem tempu. „Sateliti“, jedan od vrhunaca albuma, isto dosta dobro dočarava sažetost teksta i forme, gdje u 3 minute od trome, jednom telegrafski tempiranom notom basa vođene teme koja kao da je ispala sa „Emperor Tomato Ketchup“ Stereolaba tenzije pjesmu ubace u brzi kraut jam s kojim ona završava. Dinamički slično krene i „Misli“ s istaknutim orguljama, no ipak ne ode tako daleko. Fini instrumental „Lens X“ u kojem se osjeti dašak Trans Am-a klasičniji je primjer krautrock jamminga koji svakom instrumentu, od klavijatura, gitara do basa ustupi svoj dio spotlighta bez preseravanja, nego u službi kompozicije.
,,Kada si Kriške dopuste da razvuku stvari, ne razvuku dalje od 5 minuta kao na „Zeleno“, očito odu semaforu u koji se netko iz benda malo previše zabuljio pod utjecajem izvjesnog opijata. „Šume“, pjesma koja zatvara ovaj album, je krautrockerski tour de force, vožnja na jednoličnom brzom ravnjaku i jednom akordu na kojega se do kraja plete mreža međiugre klavijatura, gitarskih tekstura, i Oliverove struje svijesti u minimalističkim stihovima. I dok Petrol, s kojima Kriške dijele izvjesan broj stilskih sličnosti u maloj količini teksta uspijevaju ubaciti univerzalnije teme koje malo lakše rezoniraju s primateljem poruke, tekstovi su ovdje dosta hermetičniji i apstraktniji, što je valjda lakše probaviti kada bi bend pjevao na nekom stranom jeziku, jer dobar dio liričkih bisera tako ostane izgubljen u prijevodu. No pored glavnog predjela, dobro kontroliranog zvučnog hedonizma kojem ni malo disonancije ne smeta, oni su samo jabuka u ustima odojka. Štoviše, sočnog odojka, pripremljenog od strane dobrih poznavatelja začina, što će određeni gurmani znati cijeniti. Kriške su definitivno jedan od stilski hrabrijih bendova na ovim prostorima, i kamo god odu, to će biti zanimljivo pratiti. Ako mi nećete vjerovati na riječ, barem ga skinite ovdje, jebemu miša.”
